Skripta 2016.

Skripta za pripremu za Kviz Dragi naš Pazin

KRATKA POVIJEST PAZINA

            Godine 2011. tijekom radova u dvorištu pazinskog Kaštela arheolozi su gotovo slučajno došli do senzacionalnog otkrića da život nad ponorom Pazinčice traje već 3500 godina, a ne samo tisuću, kako se dotad mislilo. Naime, pronađene su krhotine keramike iz brončanog doba, oko 1500 godina pr. Kr. U to doba širom Istre cvala su takozvana gradinska naselja. Do tog se otkrića smatralo da je Pazin nastao kao srednjovjekovno naselje, a kao dokaz svjedočio je prvi pisani spomen Kaštela kao „Castrum Pisinum“ u darovnici cara Otona II. iz 983. Nažalost, tragovi života iz kasnijeg rimskog vremena još uvijek nisu pronađeni, a zanimljivo je i zagonetno da se jedan od putova koji vode od Kaštela do Pazinčice i danas naziva Rimski put.

            Srednjovjekovni kaštel, kao što je već rečeno, prvi se put spominje tek u 10. st. Njime su porečki biskupi stekli prava koja su prije njih uživali istarski markgrofovi, vazali bavarskih vojvoda, u okviru Svetog Rimskog Carstva njemačke narodnosti. U 12. stoljeću Kaštel Pazin postaje upravnim središtem istarskih posjeda grofova Goričkih, kojima upravljaju njihovi kapetani. Nakon izumiranja loze Goričkih 1374. Pazin prelazi u posjed roda Habsburg, čiji se posjedi u Istri nazivaju Pazinskom grofovijom. Formiranje grofovije u središnjoj Istre odvijalo se usporedo s mletačkim zaposjedanjem gradova uz obalu, u južnoj Istri i dolini rijeke Mirne. Ta će podjela prouzročiti netrpeljivosti koje će tijekom narednih pet stoljeća obilježiti političku povijest Istre. Žitelji poluotoka, podijeljenog između austrijskog orla i mletačkog lava, često su se sukobljavali, a povremeno je dolazilo do ratova i krvoprolića širih razmjera. Pazinski je kaštel tijekom tog dugog nestabilnog razdoblja bio najvažnija carska utvrda u Istri. Kaštel nad Pazinskom jamom u više je navrata opsjedan i žestoko napadan. Stare kronike bilježe paljenja kuća u pazinskom predgrađu i okolnim selima. Spominju pljačkaške pohode, otimanje stoke i usjeva, ali i mnoga druga zlodjela.  

Mletačka vojska više je puta opsjedala Pazin, ali je u Kaštel uspjela ući samo 1508., kada je u silnom napadu cijela Grofovija pokorena u nepunih pet dana. Pazin je opljačkan, a zidine oštećene topovskim kuglama. U proljeće sljedeće godine Habsburgovcima polazi za rukom povratiti izgubljena područja, a nešto kasniji pokušaj Mlečana da ponovno zauzmu Pazin nije uspio. Tijekom 16. stoljeća Pazin su poharale epidemija kuge, turske provale i veliki požar.

Veliki Austrijsko-mletački rat buknuo je 1615., a u napadu stradava Stari Pazin. Ovaj, zacijelo najžešći i najteži, rat na području Istre vodio se do 1619., dvije godine nakon postizanja mira u Madridu. Nakon pomirenja Istra je sljedeća dva stoljeća proživjela u miru. Pazinsku grofoviju 1766. kupuje osobni savjetnik carice Marije Terezije grof markiz Montecuccoli, pa pazinski Kaštel ostaje u vlasništvu iste obitelji sve do 1945. Ali zato se države oko njega mijenjaju. Republika Svetog Marka konačan je slom doživjela 1797. pod naletom Napoleonove vojske koja će ubrzo potom zaposjesti i Istru.  

Francuzi su se u Istri zadržali do 1813., kada ih s Pazinštine tjera malobrojna vojska kapetana Josipa Lazarića. Presudne bitke odvijale su se u okolici Pazina, oko Lindara i Berma. U čast Lazarićeve pobjede iz Beča je 1813. godine u Pazin poslana zastava koju je carski Beč „poklonio narodu Istre“ i koja se danas kao „Zastava kapetana Lazarića“ čuva u Muzeju grada Pazina. Spomenik borcima koji su porazili Francuze bio je postavljen ispred crkve Franjevačkog samostana, a otkrivanju je prisustvovao i car Franjo I.

Ukidanjem francuske uprave Austrija je zagospodarila cijelom Istrom koja je 1825. postala jedinstvena administrativna jedinica, Istarski okrug sa sjedištem u Pazinu. Njime je upravljao okružni poglavar, a u službi mu je bio velik činovnički aparat sastavljen od okružnih komesara, liječnika i kirurga, inženjera, tajnika, crtača, protokolista, registratora, pisara i nekoliko glasnika. Za sve njih Pazin je trebao osigurati urede, pa je sredinom 19. stoljeća odlučeno da se za tu namjenu podigne nova zgrada. Useljenje u vlastitu zgradu administracija Istarskog okruga nije dočekala jer je Istra u međuvremenu postala Pokrajina sa Saborom koji je zasjedao u Poreču.

Koncem 19. stoljeća Pazin se profilirao kao središte istarskih Hrvata. U gradu je 1899. osnovana Carsko kraljevska Velika državna gimnazija, prva gimnazija u Istri s nastavom na hrvatskom jeziku. 

Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. u Pazinu su donesene povijesne odluke o priključenju Istre Hrvatskoj u tadašnjoj Jugoslaviji, ali je nakon bombardiranja grada i jake njemačke ofenzive još istog mjeseca čitava Istra već u sastavu njemačkog Reicha. Pazin je konačno oslobođen njemačke okupacije 6. svibnja 1945., a Drugi svjetski rat službeno je okončan 8. svibnja 1945. Godine 1991. Hrvatska postaje neovisna država, a od 1993. Pazin je sjedište Istarske županije.

 

PARK ISTARSKIH VELIKANA

U samom središtu Pazina, uz današnji Trg slobode nalazi se Park istarskih velikana. Cijeli je park spomenik malim istarskim ljudima koji su se borili za slobodu Istre i grada Pazina, koji su se htjeli osloboditi jarma fašizma i vratiti slobodu Pazinu i Istri. Izbijanje Drugog svjetskog rata označilo je prijelomnicu za pazinsku povijest.

Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943., tijekom sveopćeg ustanka oslobođena je cijela Istra. Narodnooslobodilački odbor za Istru donio je povijesnu odluku o sjedinjenju Istre s maticom zemljom Hrvatskom 13.9., Sabor istarskih narodnih predstavnika ju je potvrdio izabravši Pokrajinski Narodnooslobodilački odbor 25.9.1943. Upravo se zbog toga taj datum danas obilježava kao Dan županije. Godine 1981. u spomen na te događaje izgrađen je Spomen dom. Doduše, konačno oslobođenje Pazina od nacifašizma nastupilo je tek 1945. Zbog toga središnje mjesto u Parku istarskih velikana zauzima spomenik svim antifašističkim borcima koji su pali za slobodu u Drugom svjetskom ratu. Uz poznatu parolu smrt fašizmu sloboda narodu spomenik prikazuje mušku osobu u pobjedničkom ushitu s rukama u zraku. Spomenik je djelo i jedno od ranijih radova našeg eminentnog kipara Dušana Džamonje.

Širom parka nalazi se četrnaest bisti velikana, od kojih su neki sudjelovali u ratu, ili su Istru i Pazin zadužili nekim svojim drugim djelima. To su poznati biskup Juraj Dobrila, koji je iznimno doprinio razvoju kulture i školstva središnje Istre. Danas njegovo ime nosi pazinska gimnazija. Bista čuvenog istarskog preporoditelja, svećenika Bože Milanovića nalazi se na samom početku parka, gledano s glavnog pazinskoga trga.

Treći je velikan izniman političar dr. Matko Laginja, koji se u svom radu zalagao za slobodu Istre. Zatim Vladimir Gortan, narodni heroj koji je strijeljan od strane neprijatelja kao partizan, te Matko Brajša Rašan. Istaknuto mjesto u parku zauzima bista zapovjednika istarskih partizanskih postrojbi Joakima Rakovca. Tu su još i Jože Šuran, Otokar Keršovani, čije je ime nosila i pazinska osnovna škola, te Pino Budicin, čija se bista pored velikog antifašističkog spomenika nalazi u Rovinju, zatim Ivan Matetić Ronjgov, tvorac istarske ljestvice, čije ime danas nosi glazbena škola u Puli. Tu je i bista Vladimira Nazora koji je zadužio Pazin i svojim stalnim nastojanjem oko unapređivanja školstva i obrazovanja puka te njemu u spomen današnja osnovna škola nosi ime.  

Jedina žena koja je našla svoje mjesto u parku jest ubijena sedamnaestogodišnja partizanka Olga Ban. Kao hrabra djevojka, koja se užasavala fašističke vladavine, prijavila se u partizane i poginula kao heroj. Zajedno s ocem strijeljana je na pazinskome groblju. Ona je spomen na sve one bezimene i nebrojene mlade djevojke i žene koje su stradale od krvničke ruke. Njeno ime nosi pazinski vrtić. Današnji Trg slobode nekada se zvao Vinski trg, a 1902. tu je izgrađena talijanska gimnazija, ispred koje je zasađen i školski park, danas Park velikana.

 

DRŽAVNI ARHIV U PAZINU

            Državni arhiv u Pazinu osnovan je 1958. godine pod nazivom Istarski arhiv – Pazin. Tradicija čuvanja arhivskoga gradiva u Istri potječe još od 14. stoljeća, a o njoj svjedoče odredbe sadržane u statutima istarskih srednjovjekovnih općina, gradova i kaštela. Prvi ozbiljniji pokušaj osnivanja arhiva u Istri došao je od strane Zemaljskog sabora Markgrofovije Istre u Poreču, koji krajem 19. st. započinje radom na prikupljanju izvornog arhivskog gradiva i izradi prijepisa, a sve to s ciljem osnivanja Pokrajinskog arhiva Istre. Područje nadležnosti istarskog arhiva nije se mijenjalo od njegova osnutka do danas, naziv se mijenjao u tri navrata, a nakon 1997. godine djeluje kao Državni arhiv u Pazinu. Prvi prostori u kojima je djelovao Arhiv nalazili su se u pazinskom Kaštelu. Količina gradiva, koje se istovremeno vraćalo i preuzimalo s terena od imatelja arhivskoga gradiva s područja Istre, nadmašila je smještajne kapacitete prostora u Kaštelu pa je dio radnih prostora, zajedno s upravom Arhiva, smješten u zgradi nasuprot Kaštelu. S ciljem objedinjavanja djelatnosti unutar jednog namjenski opremljenog prostora, 1980. godine završena je obnova zgrade Prve hrvatske velike državne gimnazije u Pazinu, a od tada pa sve do danas uprava Arhiva i najveći dio radnih prostora zaposlenika nalazi se u ovoj zgradi.

 

HRVATSKA GIMNAZIJA I ĐAČKI DOM

            U zgradi današnjeg Državnog arhiva djelovala je Prva hrvatska gimnazija. Budući da je u Istri nedostajalo školovanog hrvatskoga kadra koji bi se uključio u borbu za nacionalnu i političku emancipaciju, osim osnovnog opismenjivanja, posebno se nametala potreba srednjoškolske izobrazbe na materinskom jeziku, temeljnoga uvjeta za odgoj domaće inteligencije. Pitanje srednje škole s nastavom na hrvatskom jeziku postavljano je više puta na sjednicama općinskih vijeća, Istarskoga sabora u Poreču i u Carevinskom vijeću u Beču. Posebno je snažan bio odjek proglasa koji su u svezi s akcijom za otvaranje gimnazije  1874. potpisali  Matko Laginja, Eugen Kumičić i drugi studenti. Kada se pročulo da su u državni proračun za 1899. uneseni i troškovi za hrvatsku gimnaziju u Pazinu, istarski su se Talijani žestoko pobunili. Svi načelnici talijanskih općina Istre sastali su se u Trstu  kako bi Vladi zajednički podastrli svoj prosvjed protiv takve škole. Zemaljski je sabor u Poreču donio odluku da u Pazinu, uz Hrvate, svoju gimnaziju otvore i Talijani, i to na trošak pokrajine Istre.

Hrvatska gimnazija bila je smještena u zgradi u dijelu grada zvanom Buraj – današnja zgrada Državnoga arhiva u Pazinu. Prvi ravnatelj bio je  Fran Matejčić. Upisano je oko sto đaka iako je interes bio i veći. Tada je to bila jedina takva škola za Istru, kvarnerske otoke i dio Slovenskoga primorja. Po završetku Drugog svjetskog rata, od 1945. godine, hrvatska gimnazija nastavlja s radom u obnovljenoj zgradi na Buraju. Uskoro je preseljena u zgradu današnjega Poglavarstva Grada Pazina, a zgrada na Buraju dodijeljena je đačkom domu u kojemu su bili smješteni gotovo svi učenici gimnazije. U toj zgradi škola je pod nazivom Hrvatska realna gimnazija u Pazinu djelovala do 1949., kada se preselila u novu zgradu u kojoj se danas nalazi OŠ V. Nazora, djelujući pod različitim nazivima. Danas nosi ime Jurja Dobrile i smještena je u novodograđenom zdanju. Inače, Prva hrvatska pučka škola u Pazinu osnovana je 1890. godine, nakon mukotrpne i dugogodišnje borbe hrvatskoga puka za svoju školu. To je bila dvorazredna pučka škola koja je djelovala sve do 1922. godine kada je dekretom talijanskih okupacijskih vlasti zabranjen njezin rad. Odmah po oslobođenju Pazina 1945. godine ponovno je počela s radom hrvatska osnovna škola.

Još jedna značajna pazinska građevina vezana je uz Prvu hrvatsku gimnaziju iz 1899. Naime, radi zbrinjavanja učenika slabijih imovinskih mogućnosti, već je 1899. osnovano Đačko pripomoćno društvo, s Dinkom Trinajstićem, pazinskim gradonačelnikom, na čelu. Ono je 1913. potaknulo izgradnju đačkoga doma-konvikta  u Pazinu. Zgrada je podignuta 1914. u neorenesansnom stilu. Sredstva su prikupljana od hrvatskih općina te kulturnih i novčarskih društava u Istri, a vodili su se pregovori s tršćanskim i krčkim biskupom. Nakon smrti tadašnjega tršćanskoga biskupa aktivnosti su zastale sve dok D. Trinajstić i V. Spinčić nisu od biskupa J. J. Strossmayera dobili potporu i pomoć. Potom je krčki biskup A. Mahnič osigurao znatnu financijsku potporu. Tom je prilikom zavod nazvan Đačko pitomište Dobrila-Feretić te je tršćanski biskup napokon dao svoj pristanak. Međutim, zbog Prvog svjetskog rata nije se koristila za prvotnu namjenu. Nakon 1918. talijanske su vlasti zaplijenile zgradu pa je 1927. – 1943. u njoj bio talijanski internat Convitto Fabio Filzi. Zauzimanjem Bože Milanovića zgrada je 1945. vraćena Crkvi. Inače, Božo Milanović odigrao je vrlo važnu ulogu na Pariškoj konferenciji 1947. u diplomatskoj borbi za priključenje Istre Hrvatskoj i Jugoslaviji. Od tada je u njoj djelovalo Biskupsko sjemenište s klasičnom gimnazijom. Dugogodišnji je ravnatelj sjemeništa bio B. Milanović, a podravnatelj Miroslav Bulešić, današnji blaženik. Sjemenište je tijekom više desetljeća pohađalo više od 1000 štićenika različitih nacionalnosti, među kojima mnogi potonji vrijedni djelatnici iz crkvenog i javnog života, npr. kardinal Bozanić, biskupi Pavlišić, Nežić,  Bogetić, Tamarut, Miklouš, Milovan, Bogović, Devčić, više doktora teoloških znanosti, misionara, uglednih znanstvenika i dr. U sjemeništu je desetak godina djelovala i Visoka teološka škola iz Rijeke. No zbog smanjena broja učenika, ono je 1980. zatvoreno, a 1991. – 1993. u zgradi je privremeno, zbog ratnih nedaća, bila smještena sjemenišna gimnazija iz Zadra. Od 1993. u zgradi danas djeluje Pazinski kolegij – klasična gimnazija.

 

FRANJEVAČKI SAMOSTAN

Crkva i samostan izgrađeni su krajem 15. st., a pripadali su Maloj braći (fratrima) Provincije sv. Jeronima. U gotičkom je stilu ostao današnji prezbiterij dok je u 18. st. dozidana barokna kapela. Crkva ima 9 oltara. Svi su pokloni donatora, izrađeni od kamena iz Žminja. Zapadno krilo današnjega samostana prvotni je samostan. U njemu je bio smještaj za dvanaestoricu braće. Južno krilo građeno je početkom 18. st. Lijepo oslikana blagovaonica samostana stoljećima je bila najuglednija dvorana u Pazinu. Tu su potpisivani međudržavni ugovori između Austrije i Venecije, a 1947. dokument o hrvatstvu Istre za Mirovnu konferenciju u Parizu. Članovi samostanske obitelji bili su Slaveni. U samostanu su bile bolnica i ljekarna te javne škole. Od profesora se isticao matematičar i botaničar fra Juraj Brunne, čiji je herbarij danas u gimnaziji u Puli. Knjižnica ima oko 3000 knjižničnih jedinica: rukopise, rani tisak, inkunabule, Valvazorov prikaz Istre, Slovenije i Hrvatskoga primorja. Iz ratnog razdoblja čuva se spomen na ubijenoga gvardijana fra Emanuelea Ongara, kojega su ubili Nijemci na vratima samostana u jesen 1943. dok je posredovao za narod sklonjen u samostanu.  

 

Na blagdan Gospe od Anđela 2. kolovoza franjevci se prisjećaju obraćenja svetoga Franje Asiškog koje se dogodilo 1208. godine u crkvi svete Marije od Anđela u Asizu, poznate pod nazivom Porcijunkula. Ta je crkva uskoro postala okupljalištem svih franjevaca, a 1216. godine papa je odredio poseban oprost svima onima koji ju posjete te se ispovjede i pokaju za svoje grijehe. Kasnije se taj oprost prenio na sve franjevačke crkve, a s vremenom i na sve župne crkve. Od tada je taj blagdan postao važnim trenutkom pomirbe za vjernike, a hodočasnici ga stoljećima jednostavno zovu „Rim“.

Župna crkva svetog Nikole

            U prvotnom obliku podignuta je 1266. godine, nadograđivana tijekom 15. i 18. stoljeća. Posebnu zanimljivost predstavlja mrežasti gotički svod prezbiterija s ciklusom fresaka naslikanim oko 1460. godine. Te freske pripadaju samome vrhu kasnogotičkih likovnih ostvarenja u Istri. Isti način gradnje svoda koristio se kasnije pri gradnji još nekih istarskih crkava, pa i one u pazinskome Franjevačkom samostanu. Velike crkvene orgulje potiču iz 1780. godine. Uz crkvu je 1705. godine podignut 45 m visok zvonik.

Pazinski Kaštel (Etnografski muzej Istre)

            Pazinski je Kaštel najveća i najbolje sačuvana srednjovjekovna utvrda u Istri. U pisanim se dokumentima spominje od 983. Od tog je vremena pazinski Kaštel, zajedno s naseljem koje se polako širilo oko njega, mnogo puta bio poklanjan, osvajan i pljačkan, rušen, pregrađivan i davan u zakup. Mijenjao je vlasnike i upravitelje i mijenjao je imena. Bio je u vlasti akvilejskih patrijarha, pa Goričkih grofova. Iz sigurnosti njegovih zidina upravljalo se čitavim područjem središnje Istre, koje se tada nazivalo Grafschaf Mitterburg, Contea di Pisino ili Pazinska knežija. Cijela je knežija od 1374. bila u privatnom posjedu austrijske kuće Habsburg. Danas su u Kaštelu smješteni Etnografski muzej Istre i Muzej grada Pazina. Muzej od 1962. sustavno prikuplja, čuva, obrađuje i prezentira građu vezanu uz život stanovnika istarskoga poluotoka. Područje istraživanja Muzeja svakodnevni je život: odijevanje, gospodarstvo, dječje igre, glazba, prehrana, vjerovanja, stanovanje, folklor, multikulturalna preplitanja, suvremeni kulturni fenomeni… Od 1997. unutar Kaštela kao samostalna ustanova djeluje i Muzej grada Pazina. Muzej ima tri odjela: povijesni i kulturno-povijesni odjel unutar kojih je ustrojeno više zbirki te galerijski odjel s radovima suvremene likovne produkcije.

Pazinska jama

            Podno zidina kaštela, u grotlu Pazinske jame, rijeka Pazinčica završava svoj nadzemni tok, nastavljajući podzemljem prema jugu. Stotinjak metara ispod razine grada ponornica tvori dva podzemna jezera u vapnenačkim stijenama, međusobno povezana sifonom. U razdobljima obilnijih kiša otvor ponora ne može progutati svu pridošlu vodu pa se u kanjonu stvori pravo jezero, dugo i do 2 km. Takve su pojave zabilježene više puta od kraja 19. st., a posljednji put 2009. godine. Najveća poplava koja se pamti bila je ona 1896. kad je voda došla do 30 m ispod zidina Kaštela. Kanjon Pazinske jame dostupan je posjetiteljima u obliku Poučno-pješačke staze, a prema najavi organiziraju se i speleo avanture do podzemnog jezera. Čudnovata je Pazinska jama od davnina plijenila pozornost mnogih koji su imali prilike vidjeti to jedinstveno djelo prirodnih sila pa je, kao i Kaštel, nalazimo u radovima brojnih putopisaca (Valvasor, Petronio, Yriarte), a pružila je inspiraciju i piscima poput Julesa Vernea (roman Mathias Sandorf, 1885.), Vladimira Nazora (napisao je zbirku pripovjedaka pod nazivom Istranke među kojima je i legenda o banu Dragonji), Dantea (navodno mu je Jama bila inspiracija za opis ulaza u pakao u Božanskoj komediji) i mnogim drugima.

 

Legende o Pazinskoj jami

            U davnini, kad su u Istri s ljudima živjeli i divovi, na sjeveru su se Istre prostirala ogromna jezera i močvare. Južno nije bilo ni potoka ni vrela pa ljudi zamoliše diva Bana Dragonju da im pomogne natopiti zemlju. Dragonja upregne ogromne volove u plug i zaore od jezera prema moru. Kad je prvom brazdom doveo vodu do mora, nastala je rijeka koju je div nazvao po sebi, Dragonja. Sutradan je izorao drugu brazdu, stvorivši tako novu rijeku kojoj je dao ime po ženi, Mirna. Kad je, orući treću brazdu, došao pod zidine pazinskoga Kaštela, s prozora ga stade zadirkivati žena pazinskog kapetana. Ruga mu se ona da plitko ore i da mu je brazda kriva. Ban Dragonja jako se uvrijedi i volove potjera natrag. Nedovršenom brazdom prokulja voda i stade plaviti pazinsku kotlinu. Pazinjani stanu zapomagati, plakati i moliti Dragonju da ih spasi od pogibelji. Smiluje im se Ban Dragonja i udre nogom o zemlju, taman ispod litice na kojoj se uzdizao Kaštel. Uz strašan huk zemlja stade propadati, otvori se od udarca ogromna jama i proguta svu onu vodu. Tako je umjesto treće rijeke nastala vijugava rječica Pazinčica čija se voda i dan-danas netragom gubi u vrletnoj Pazinskoj jami.

Druga legenda kazuje da je kod gospodara pazinskoga Kaštela služio jedan siromašan pastir iz Raše. Čuvao je ovce na livadi iznad Pazinske jame i u trenutku nepažnje jedna je ovca pala  u ponor. Nikome nije ništa o tome rekao, no kad je došao u posjet obitelji, otac mu je pokazao mrtvu ovcu koju je izbacila voda na izvoru sv. Antuna u dolini rijeke Raše. Pastir je prepoznao ovcu iz svoga stada, i kad se vratio u Pazin u službu, svako malo bacio bi jednu ovcu u ponor i tako prehranjivao obitelj. No jednog dana otac, na svoju nesreću, u izvoru umjesto ovce ugleda mrtvog sina: gospodar ga je otkrio, i za kaznu bacio u ponor. (Zanimljivo je da suvremena istraživanja dokazala kako veći dio vode iz Pazinčice podzemnim putem završava u upravo u Raši)

 

Palača Rapicio

            Palača Rapicio – njezini vidljivi ostatci vanjskih zidova – nalazi se na litici iznad Pazinske jame, u sklopu povijesne jezgre grada Pazina, a u neposrednoj blizini Kaštela. Palača je valorizirana kao građevina „visoke graditeljske vrijednosti“. Vrijeme je njezina nastanka, prema mišljenju povjesničara Camilla de Franceschija, 16. stoljeće, iako se pretpostavlja da je tu i ranije postojala starija građevina kao dio fortifikacijskoga sustava naselja oko Kaštela. Ta nekad impozantna dvokatna građevina s prizemnim gospodarskim prostorijama bila je prebivalište tršćanske patricijske obitelji Rapicio više od tri stoljeća. Ne zna se što se s kućom događalo u razdoblju od početka 20.st., kada umire posljednji pazinski član obitelji Rapicio, do njezina bombardiranja 1943., otkad postupno propada.

 

Napomena: S obzirom da će na natjecanju zadaci manjim dijelom biti vezani za gradivo obuhvaćeno ovom skriptom (teorijska pitanja), a većim dijelom za prepoznavanje detalja pazinske kulturne baštine na izvornim lokacijama, nužno je potrebno prethodno obići i pozorno promotriti kulturne spomenike i institucije.

Izvori:

 http://www.pazin.hr/o-pazinu/povijest/  

http://www.central-istria.com/hr/odredista-destinations/pazin

http://www.dapa.hr/index.php/hr/o-nama/povijest-arhiva

http://www.ofm-sv-jeronim.hr/tko-smo-mi/samostani/pazin/

http://istra.lzmk.hr/clanak.aspx?id=2035

Comments are closed.